Konačno rješenje palestinskog pitanja

“13. juna, kada je postalo jasno da Izrael neće povući vojsku s arapskih teritorija, došlo je do novog susreta Pavičevića i Dagana u Državnom sekretarijatu SFRJ, a tom prilikom Pavičević je izraelskom ambasadoru, „tačno u 15.10 sati”, uručio notu o prekidu diplomatskih odnosa”.

„Vlada SFRJ konstatuje da je vlada Izraela ignorisala upozorenje vlade SFRJ izraženo u njenoj noti izraelskoj ambasadi u Beogradu od 11. juna i da je nastavila s preduzimanjem aktivnosti koje očigledno potvrđuju da vlada Izraela i dalje sprovodi agresiju prema arapskim zemljama. Vlada SFRJ zbog toga je odlučila prekinuti diplomatske odnose SFRJ s Izraelom, ističući ponovo da odgovornost za sve posljedice koje iz toga proizlaze pada isključivo na vladu Izraela”, stajalo je u noti.

Tako je ukratko izgledao susret zamjenika Saveznog sekretara za inostrane poslove Miše Pavičevića i ambasadora Izraela, Avigdora Dagana, češko-Izraelskog pisca i ambasadora. Jugoslavije je tada uradila ono što bi danas malo koja zemlja osim arapskih uradila – potpuno prekinula diplomatske odnose sa Izraelom.

55 godina kasnije, situacija na Bliskom istoku je podjednako tragična, sa tendencijom pogoršanja. Svi su manje više upoznati sa najnovijim sukobom, kada su palestinski militanti (ne samo Hamas kako su to svi prenijeli, već i nekoliko drugih palestinskih frakcija, među kojima su večina islamističkih, ali i nekoliko manjih ljevičarskih – marksističkih organizacija, kao što je Palestinski narodni front za oslobođenje Palestine, te drugi) izvršili veliki napad van granica Pojasa Gaze. Posljedice su nekoliko stotina mrtvih vojnika IDF-a, kao i nekoliko stotina civila na strani Izraela, te preko stotinu zarobljenih Izraelaca koji su odvedeni u Pojas Gaze, daleko van domašaja Izraelske vojske i ostalih službi. Kako je ovaj napad Palestinaca bez presedana uspio, tema je za neke druge tekstove, kojima će se baviti oni kojima je to posao. Teme je opširna za jedan tekst, kao i istorija sukoba, pa ćemo se baviti posljedicama ovog napada. A posljedice će biti zastrašujuće – po Palestince.

Reakcije svijeta su bile poslovično podijeljene. Međunarodna zajednica (tj. NATO blok koji čine EU, te Sjeverna Amerika sa nekolicinom na njih naslonjenih država) su snažno osudile napad Palestinaca. Arapske zemlje su podržale Palestince, dok se veći dio zemalja BRICS-a opredijelio na apele na mir i odmjerene diplomatske izjave uvažavajući interese obe strane u sukobu. Ukrajina je primjerice snažno podržala Izrael, na način da je u Lvovu, preko velikog spomenika Stepana Bandere, kvislinga i fašiste koji je zajedno sa svojom organizacijom ОУН, oрганізація українських націоналістів učestvovao u pogromima protiv Jevreja, Poljaka, Sovjeta i Crvenoarmejaca, projektovala veliku izraelsku zastavu. Logika iza ovog čina još treba da se ustanovi.

Predsjednica EU Komisije, Ursula von den Layen je odmah otputovala u Izrael kako bi dala podršku vladi u svojim akcijama. Rezultat tih akcija je zastrašujuć. Izraelci su vrlo brzo uspostavili ravnotežu u broju stradalih. Nakon nekolilko dana Izraelske akcije broj ubijenih Palestinaca je dosegao 2.500 civila (možemo i analizirati izvještavanje zapadnih medija, gdje su Palestinci gotovo uvijek stradali, dok su svi Izraelci ubijeni), te gotovo 10.000 ranjenih. Od toga preko 700 djece (kako prenosi Anadoly Agency prije 2 dana). Ursula von den Layen se nije mnogo potresla oko ovih cifri. Naprotiv, dala je podršku daljim akcijama Izraela, te razotkrila svu licemjernost, kako svoju, tako i interesa koje predstavlja (neću reći birača jer je žena neizabrana na izborima, tj. imenovana je na tu funkciju), te pokazala da u EU izraelski i palestinski život nemaju istu vrijednost. Ohrabren ogromnom podrškom NATO bloka, Izrael je izdao naredbu kakvu nije izdao u preko 50 godina sukoba sa Palestincima – da se cjelokupno stanovništvo sjevera Pojasa Gaze (grad Gaza i okolina), evakuiše na jug Pojasa Gaze. Možda taj zahtjev ne bi bio čudan, da se ne radi o polovini populacije ove prenaseljene enklave – million ljudi. Dio stanovništva je krenuo u bjeg, da bi konvoj ubrzo bio granatiran sa velikim brojem žrtava. S obzirom na intenzitet bombardobanja i naredbu za evakuacijom stanovništva, jasno je da ukoliko se Palestinci isele sa sjevera, tamo se više nikada neće vratiti. Gaza ionako teško podnosi ovoliku popupaciju. Ukoliko se 2 miliona ljudi smjesti na upola manju teritoriju, situacija će brzo postati nepodnošljiva za život. Šta sprječava Izrael da isti zahtjev ne ponovi i za jug Pojasa, tj. da se ostatak populacije evakuiše u Egipat. Bio bi to kraj Pojasa Gaze kao enklave i kraj teritoriji koja je već decenijama trn u oku Izraelu. Von den Layen nije dovela u pitanje ovaj zahtjev koji predstavlja ništa drugo neko etničko čišćenje Palestinaca u pitanje. Nije pozvala na prekid sukoba. Kao akt krajnjeg licemjerstva, najavila je da će EU utrostučiti pomoć Palestincima u Pojasu Gaze. Palestincu, koji je krenuo iz svog doma koji će uskoro biti uništen, na jug pod prijetnjom bombardovanja to će mnogo značiti. Značiće da će dok bude bježao za goli život imati da pojede sendvič i da ne bude gladan dva ili tri dana. Ovom najavom, Von der Layen je legitimisala etničko čišćenje.

Možemo moralisati i glumiti neutralnost. Možemo se zgražati nad ubijenim Izraelskom civilima, koji su za svaku osudu. Mete Palestinaca su se morale ograničiti na vojne objekte. Međutim, Izrael je na dva dana iskusio ono što Palestinci u Gazi žive decenijama. Ako se ne zgražavate na decenije bombardovanja Gaze maker jednom mjesečno, ako ne i češće, ako se ne zgažavate na svakodnevnim racijama Izraela na Zapdnoj obali, u Dženinu, Ramali, Nablusu i Jerusalimu, onda nemate pravo ne selektivno zgražanje. Jasno je da o ovome nećete gledati na CNN-u i BBC-u, ali Pojas Gaze je logor. Najveći logor na otvorenom gdje živi 2 miliona ljudi iza duple ograde od 6 metara, između kojih je do nepoznate dubine postavljena čelična ploča, kao bi spriječila kopanje tunela, sa tornjevima za nadzor. Struje i vode imaju onoliko koliko im da Izrael, najčešće po 4-5 sati na dan. Nema razmjene dobara, trgovine sa Egiptom, ukoliko to ne odobri Izrael. Građevinskog materijala takođe. U ovom dijelu svemira, to se zove logor.

Da li ste zaista mislili da narod neće jednom poželjeti da izađe van ograde?

Autor: Goran Stojković za Republika Press

U tekstu su izneseni lični stavovi autora i ne predstavljaju stav portala.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.