Normativni intervencionizam i vladavina prava

Nastavak prakse normativnog intervencionizma, sa kojim je Kristijan Šmit užurbano krenuo, pokreće niz važnih pravnih pitanja. Najvažnije od njih je pitanje vladavine prava – fundamentalnog civilizacijskog načela na kome počiva moderna političkopravna arhitektura svijeta. Šmit je na dobrom putu da uništi vladavinu prava, ali i Dejtonski sporazum.

Ko god se bavio vladavinom prava polazio je od biblijskog moralnog imperativa “ne čini drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi” i potonjeg načela rimskog prava “neka se izvrši pravda pa makar svijet propao”. Čovjek je oduvijek težio da pravda vlada njegovim životom i neumorno na tome radio do dana današnjeg. Ta neprekidna težnja za pravdom čini vladavinu prava samom suštinom demokratskog pravnog poretka. Sve što čovjek radi sa ciljem da uredi društvo mora se zasnivati na vladavini prava.

Vladavina prava prvo se pojavljuje kao politička osnova društva u Velikoj povelji sloboda (Magna carta libertatum) iz 1215.godine. Bio je to prvi pisani ustavni zakon kojim se ograničava vlast vladara i garantuju građanska prava i vladavina zakona. U odredbi 29, koja će kasnije biti podijeljena na dvije i prenumerisana u 39 i 40, stoji: “Ni jedan slobodan čovjek neće biti uhapšen, ili lišen imovine, ili stavljen van zakona, ili izgnan, ili na bilo koji način uništen, niti proganjan, osim na osnovu pravovaljane presude ili po zakonu zemlje. Nikome nećemo prodati, niti ikome uskratiti ili odugovlačiti pravo ili pravdu”. Do danas ovo je sama suština vladavine prava.

Čitalac treba da zna da vladavina prava uključuje vladavinu zakona, ali nije isto što i vladavina zakona. Zakoni moraju biti zasnovani na pravnim načelima kojima je duga civilizacijska opšteprihvaćenost dala značaj i važnost. Niko ne bi smio da primijeni zakon koji je suprotan pravnim načelima. Njemački filozof Gustav Radbruh u svom čuvenom eseju “Pet minuta filozofije prava” kaže da niko ne bi smio da primijeni zakon koji je suprotan pravnim načelma. Ako bi smo odstupili od takvog razumijevanja vladavine prava, nacistička država bi se morala smatrati pravnom (i najpravnijom) državom jer su sva nacistička zla proizašla iz njihovih zakona.

Kroz dva vijeka parlamentarizma u Evropi izgrađeno je povjerenja u parlamentarnu (zakonodavnu) vlast i uspostavljeno niz pravnih načela koja se tiču pravičnosti i distribucije pravde. Donošenje pravila ponašanja članova društva i propisivanje sankcija za kršenje tih pravila postalo je neotuđivo pravo parlamenta.

Sedamsto godina nakon donošenja Velike povelje sloboda, u BiH inokosni predstavnik grupe zemalja ne prestaje da suspenduje nadležnost parlamenta suverene države, koja je članica UN, i nameće izmjene krivičnog zakona tako što propisuje krivična djela i zatvorske kazne.  Da li se Evropa i njeni politički saveznici odriču pravnog načela da krivične zakone može donositi samo zakonodavna vlast na osnovu ustavnih ovlaštenja i u posebno propisanoj proceduri? Na osnovu čega je moguće izvesti pravo pojedinca da u stranoj državi, bez ikakvih pravila i institucionalne kontrole, propisuje krivična djela i nameće zakone? Šta će ovi balkanski presedani značiti u budućnosti svijeta?

Kristijan Šmit, kao novi zakonodavac u BiH, suočio se za nizom pravnih i političkih problema koje je sam proizveo.  Njegov procesni legitimitet se u javnom diskursu dovodi u pitanje. U najmanju ruku se pojavljuje kao okrnjen. Nije jasno ko ga je izabrao za visokog predstavnika i na osnovu čega. Iza njega ne stoje sve države potpisnice Dejtonskog sporazuma, kao ni sve članice Savjeta bezbijednosti. Naime, stvara se utisak da iza Šmita stoji samo grupa zapadnih država na čelu sa SAD.

Pravne nejasnoće zahtijevaju jasan pravni odgovor na pitanje da li visoki predstavnik, kao dio međunarodne izvršne vlasti, ima puni procesni legitimitet.

Čak i kada bi Šmitov procesni legitimitet bio neupitan, postavlja se pitanje njegovog suštinskog legitimiteta: da li kao predstavnik izvršne vlasti ima ovlaštenja da suspenduje zakonodavnu vlast zemlje potpisnice Dejtonskog sporazuma i da li  u tom svojstvu može nametati zakone kojima propisuje krivična djela i sankcije. U Mišljenju Evropske Komisije za demokratiju kroz pravo (Venecijanska komisija) od 18.juna 2012.godine definisani su nužni elementi koje je potrebno ispuniti da bi se jednoj državi priznalo da primjenjuje vladavinu prava. Na prvom mjestu liste nužnih elemenata je “legalnost, koja obuhvata transparentan, odgovoran i demokratski proces usvajanja zakona”. Sa praksom nametanja zakona od strane pojedinca, bez obzira sa kakvim mandatom nastupa, BiH se udaljava od ovako definisane vladavine prava.

Ako pogledamo definiciju krivičnog djela u Krivičnom zakonu BiH vidjećemo da je “krivično djelo protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo i čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana sankcija” (član 20.). U pravnim sistemima suverenih država, za donošenje krivičnog zakona i drugih zakona kojima se može propisati krivično djelo, nadležna je isključivo zakonodavna vlast. To se smatra pravnom tekovinom koja se podrazumijeva. Krivični zakon BiH ne poznaje visokog predstavnika kao zakonodavca, iz čega bi se morao izvesti zaključak da zakoni koje nameće visoki predstavnik ne mogu postati dio krivičnog zakonodavstva BiH .

Iz same pravne prirode međunarodnog sporazuma kakav je Dejtonski, kao i njegove ustavnopravne strukture, teško bi bilo zaključiti da visoki predstavnik ima ovlaštenja da suspenduje zakonodavnu vlast. Drugim riječima, tako široka ovlaštenja pojedinca koji nadgleda sprovođenje zaključenog sporazuma bila bi potpuna negacija međunarodnog pravnog akta  i u političkom i pravnom smislu. U svakom slučaju, bio bi to pravni nonsense koji nosi potencijal nekontrolisanog rušenja samog sporazuma.

Pod pretpostavkom da visoki predstavnik ima puni procesni legitimitet, njegova proširena ovlaštenja bi mogla biti prihvaćena samo pod uslovom da budu potvrđena od strane parlamenta države potpisnice, odnosno naknadno odobrena u proceduri koja se primjenjuje za usvajanje zakona. Već smo vidjeli da su neki nametnuti zakoni prošli kroz naknadnu procedure prihvatanja, što nije otvaralo pitanje njihove kasnije pravne važnosti i primjene.

Uloga visokog predstavnika je opterećena ozbiljnim kontroverzama. Četvrt vijeka nadgledanje sprovođenja Dejtonskog sporazuma pretvorilo se u voluntaristički intervencionizam koji proizvodi nove konflikte umjesto da rješava stare. Postavlja se pitanje do kada će trajati takvo jalovo nadgledanje? Šta slijedi poslije prijetnji i kažnjavanja?

Politička folozofija nadgledanja kroz prijetnje i sankcionisanje nije politika podrške i pomoći nego političko nasilje. Za očuvanje dejtonske arhitekture neophodan je novi format nadgledanja i implementacije u skladu sa međunarodnim pravom i pravnim i političkim načelima.

Autor: Branko Perić za Republika Press

Foto, Biografija: Sud BiH

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.