Patuljak iz zaboravljene zemlje
POLITIČKI ROBOT. Mjesecima unazad visoki predstavnik je izložen brojnim napadima i vlasti i opozicije u BiH. Komentarom posljednjih izbora, da je bilo manjih nepravilnosti, navukao je na sebe bijes žestokih opozicionara u Republici Srpskoj, koji vjeruju da su bili izloženi brutalnoj izbornoj krađi. S druge strane, od kada je nametnuo pravila transparentnosti na dan izbora napali su ga Bošnjaci u FBiH. Dok u Sarajevu traže smjenu visokog predstavnika u Banja Luci zahtjevaju ukidanje OHR kao međunarodne supervizije. Ova drama sa visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom, kojeg pored Republike Srpske ne priznaju ni neke velike sile, pomalo podsjeća na film, Stivena Soderberga, „Dobri Nijemac“ iz 2005. godine. Riječ je o političkom trileru, snimljenom prema istoimenom romanu Džozefa Kanona, čija se radnja odvija u Berlinu, u doba Posdamske konferencije 1945. godine, kada se počinje raspadati dotadašnje ratno savezništvo između Amerikanaca i Sovjeta i počinje vrijeme Hladnog rata. Na isti način, sadašnja trakavica oko visokog predstavnika predstavlja raspad globalnog političkog konsenzusa između Amerikanaca, Evropljana, Rusa i Kineza, koji se kao domino efekat prenio na Srbe, Bošnjake i Hrvate u BiH. Nešto kao „Stranac u tuđoj zemlji“, kultnom klasiku romanu naučne fantastike Roberta Hajnlajna iz šezdesetih godina.
Čuveni „Nadrealisti“ su prije trideset godina u jednom svom skeču prročki predstavili prvog BH političara robota domaće proizvodnje. Ambasada Rusije u BiH je nedavno na svojoj Fejsbuk stranici uporedila visokog predstavnika Kristijana Šmita sa robotom: „On je robot koji provodi političke ciljeve Zapada.“ Mora se priznati da bi to bilo savršeno moderno, tehnološko i političko rješenje, potpuno u duhu vremena. Zamislite BiH kojom umjesto OHR-a i visokog predstavnika upravlja vještačka inteligencija. Visoki predstavnik kao humanoidni robot, na daljinsko upravljanje, koji radi na globalnom multilateralnom automatskom upravljaču i političkom algoritmu. Možda bi to bilo i najbolje. Robot je jeftiniji od sadašnjeg visokog predstavnika, politički neutralan, ustavno i pravno nepogrešiv i što je najvažnije, robot nije nacionalista. Visoki ChatGPT predstavnik za BiH.
VELIKI FACILITATOR. Dejtonska država BiH je postmodernistička konstrukcija, spoj teorijske improvizacije i geopolitičke i diplomatske intervencije u real-političku stvarnost. Prema nekim planovima, međunarodna administracija je prvobitno trebala ostati najduže godinu dana u BiH, ali je 1997. godine obnovljena na neodređeno vrijeme, tako što je međunarodna zajednica sama sebi proširila izvorni dejtonski mandat. Sve to je detaljno opisao britanski politikolog međunarodnih odnosa Dejvid Čendler u svojoj referentnoj knjizi „Bosna: krivotvorenje demokratije nakon Dejtona“ iz 1999. godine. Nesaradnja domaćih političkih aktera i loša vladavina, dodatno su održavali međunarodno prisustvo u BiH sa povećanim obimom intervencionizma u unutrašnje odnose, što je dovelo do potpune zavisnosti zemlje od međunarodne zajednice.
Visokog predstavnika smo dobili u paketu sa Dejtonskim sporazumom kao „dejtonski bič“ za disciplinovanje domaćih političara. Odlukama ranijih visokih predstavnika građani BiH su dobili zajedničke registarske tablice, valutu, pasoše, himnu, zastavu, javni RTV servis, SIPA, Upravu za indirektno oporezivanje, PDV i druge pogodnosti koje dijele svi građani zemlje. Konferencija u Bonu o implementaciji mira u BiH 1997. godine, protivpravno je proširila mandat visokom predstavniku i uvećala njegova ovlašćenja. Karlos Vestendorp, prvi visoki predstavnik koji je dobio “bonska ovlašćenja” očigledno i sam zatečen iznenadnom nelimitiranom moći koju je dobio navodno je izjavio: “Ovo je suprotno Dejtonskom sporazumu!” i “Ja raspolažem ovlašćenjem tumačenja vlastitih ovlašćenja.” Kritičari Kristijana Šmita navode da se u jednom pnedavnom intervju, indirektno uporedio sa austro-ugarskim carem Franjom Josipom, koji je iz Beča vladao ovom zemljom. Njemački novinar Mihael Martens u „Frankfurter Algemajne Cajtungu“, piše o Kristijanu Šmitu kao o „kralju Bosne“, „pogrešnom čovjeku na pogrešnom mjestu“ i OHR-u kao „kolonijalnoj instituciji“. Međunarodna zajednica upravlja BiH preko OHR-a i diplomatske mreže ambasadora velikih sila, tako što diktira i nadgleda strateške politike. Nedefinisan mandat i nejasan legitimitet u kombinaciji sa velikom moći i netransparentnim radom OHR-a, otvorili su širok prostor za politički voluntarizam i intervencionizam u provođenju političkih prioriteta u zemlji. Odluke visokog predstavnika su praktično neopozive i ne podliježu bilo kakvom demokratskom institucionalnom preispitivanju. Politikolozi su taj oblik vladavine nazvali “međunarodni protektorat”, “liberalni imperijalizam” i “postmoderni kolonijalizam”.
Vremenom, OHR je postao prepreka postuliranju demokratije u BiH, razvoju državnih institucija i afirmaciji evropske perspektive zemlje. Današnja BiH je slika pogrešnih odluka i međunarodne zajednice u prošlosti, a ne samo nerada i političkih opstrukcija domaćih vlasti. Prvi visoki predstavnik u BiH, švedski moderat Karl Bilt bio je “sveta vodica”, lijevi španac Karlos Vestendorp, “Don Kihot”, austrijanac Volfgang Petrič, “pedantni birokrata”, britanac Pedi Ešdaun, “evropski maharadža”, Kristijan Švarc Šiling, “kameni spavač”, Miroslav Lajčak, “majčina dušica”, a Valentin Incko “muška sisa”, koja niti čemu koristi niti šteti. On je godinama imao status po onoj narodnoji: Velik turban pod njim hodže nema! Kristijan Šmit je stupio na dužnost visokog predstavnika u BiH krajem 2021. godine, kao osmi visoki predstavnik međunarodne zajednice. Dočekan je kao “posljednji ključar” OHR-a.
DOBRI VOJNIK ŠMIT. Kristijan Šmit je najnapadaniji visoki predstavnik u BiH, koji je izložen „unakrsnoj paljbi“ sa svih dejtonskih strana. Uključujući i dijelove međunarodne zajednice i pojedine velikie sile. Tako, da se može reći, da on svoju ogromnu platu, najteže zarađuje. Kada je visoki predstavnik nametnuo tehničke izmjen Izbornog zakona BiH, raspored raspoloženja među političkim vođstvima nacionalnih strana u BiH bio je predvidiv: Bošnjaci pozdravljaju, Hrvati razočarani, Srbi kritikuju. Kada je nametnuo političke izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH: Hrvati likuju, Bošnjaci razočarani, Srbi kritikuju. Kad je nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH za nepoštovanje njegovih odluka: Srbi ogorčeni, Bošnjaci likuju, Hrvati mudro ćute. Taj obrat najvidljivije se ogleda u promjeni političkog raspoloženja među Bošnjacima. Alija Izetbegović je pozdravio dolazak visokog predstavnika, ex reis efendija Besim Cerić, u svom javnom političkom hadisu otvoreno ga je huškao da “ognjem i mačem” nameće svoje odluke, a danas grupa liberalnih bošnjačkih intelektualaca namjerava protiv istog podnijeti krivičnu prijavu. Kulminacija je nastala kad su vlasti RS podnijele tužilaštvu krivičnu prijavu protiv Krstijana Šmita, zbog lažnog predstavljanja, nelegalnog vršenja dužnosti visokog predstavnika i falsifikovanja dokumenata. Potom su najavili da će mu zabraniti ulazak u RS, uhapsiti ga i deportovati iz zemlje.
Prema Povelji UN, osnivačkim aktima Savjeta Evrope i EU i političkoj racionalnosti, dvadeset osam godina nakon Dejtona, BiH ne treba visoki predstavnik. Ali, kad ga već imamo bilo bi dobro da radi nešto korisno. Uvijek sam se pitao, zašto visoki predstavnik nije podsticao civilne vlasti u BiH da donesu neke mnogo važnije zakone i odluke, umjesto onih koje je godinama donosio. Zašto visoki predstavnik nije naložio donošenje Zakona o lustraciji, Zakona o otvaranju arhiva i Zakona o porijeklu imovine i kapitala? Zašto visoki predstavnik nije ranije naložio donošenje izmjena i dopuna Zakona o izborima u BiH kojima bi se spriječile izborne krađe? Zašto visoki predstavnik nije pokrenuo propise o zaštiti zviždača u BiH i ohrabrio njihovo samožrtvovanje u konkretnim slučajevima prijave korupcije i nezakonitosti? Zašto visoki predstavnik nije facilicirao Zakon o tenderima, koji je izvor političke korupcije i krađe javnih sredstava? Zašto visoki predstavnik nikada nije zatražio donošenje Zakona o oduzimanju imovinske koristi stečene kriminalnim poslovima? Ili Zakon o transparentnosti medijskog vlasništva? Ili Zakon o kontroli tokova pranja novca u privatnim i stranim investicijama? Zašto visoki predstavnik nije recipročno od lokalnih vlasti u oba entiteta snažnije zahtjevao rješvanje konkretnih praktičnih problema povratnika, od infrastrukturnih uslova života, do obrazovanja na maternjem jeziku i pismu? Da se urede zapuštena javna groblja predratnih i sadašanjih stanovnika sela i gradova u BiH, kako ne bi djelovala sablasno. Da se obnove i urede svi spomenici žrtvama Drugog svjetskog rata i reafirmiše duh antifašizma u našoj zemlji. Ovako, stiče se utisak da je OHR insistirao na pitanjima koja su samo pogodovala EU (ekonomska razmjena, tržište, trgovina, strane privatizacije, azil, migracije, vizni režim, kontrola granica, bezbjednost), nego unutrašnjim potrebama same BiH. Zbog svega toga, mora se promjeniti format prisustva međunarodne zajednice u BiH, transformisati status OHR-a, ukiniti „bonska ovlašćenja“ i uskladiti ih sa međunarodnim pravom i demokratskim načelima.
Protiv odluka visokog predstavnika protestovalo se više puta u Sarajevu, Banjaluci i drugim gradovima BiH. Protesti u Sarajevu okupili su nekoliko hiljada građana ispred zgrade OHR, koji su poslali jasne poruke njihovog nezadovoljstva ispisane na transparentima: “Her Shmidt ili radite ili odlazite”, “Shmidt go home”, “Gospodine Šmit, podržavate ZUP”, “Putinova Balkanska mreža”, „Šmit odlazi“, „Shmidt go away, OHR stay“, „Kristijane dosta je bilo“ i druge. Na jednom balkonu stana, preko puta zgrade OHR, neki stanar je istakao veliki transparent “Ne čačkaj u BiH!”, da ga Visoki čita svaki dan kad dolazi na posao. Okupljena masa tražila je da visoki predstavnik podnese ostavku i pokrenuta je on line peticija za njegovu smjenu. U danima nakon toga u javnosti se čulo mnogo histeričnih reakcija i neprimjerenih uvreda na račun ličnosti visokog predstavnika. Kako god bilo, proizilazi, da su sve tri nacionalne strane u BiH, svaka iz svojih razloga, protiv visokog predstavnika.
BRAĆA DEJTON. Sukob vlasti RS i visokog predstavnika sudar je političkih volja u neregulisanom političkom vakumu postdejtonskog okvira, koji je razorila sama međunarodna zajednica svojim intervencionizmom u kome ona nije izgradila neophodno političko povjerenje sa svima stranama. Visoki predstavnik je projektovan da bude nadzornik sprovođnja dejtonskog mirovnog sporazuma i facilitator, koji pomaže svim stranama u BiH u zajedničkoj izgradnji države i demokratskog društva. A on je postao neprikosnoveni zakonodavni, izvršni i sudski arbitar. Nakon svega postavlja se pitanje: kako izaći iz ovog apsurdnog institucionalnog lavirinta? Po meni EU mora postaviti pregovarački okvir za unutrašnji politički dijalog o reformskim političkim promjenama u BiH. Taj reformski okvir treba obuhvati neupitne vrijednosti: teritorijalni integritet, nezavisnost i suverenitet države BiH, Dejtonski mirovni sporazum i postojeći Ustav, presude evropskih i domaćih sudova i Ustavnog suda BiH, evropske integracije i praktična ustavna i izborna rješenja koja postoje u složenim višenacionalnim demokratskim državama Zapada, uz obavezu svih političkih aktera na politički dijalog. Konsocijativne elemente, izborne izuzetke i specifična rješenja imaju Ustavi i zakoni svih složenih višenacionalnih demokratskih država, kao što su Belgija, Švicarska, Velika Britanija, Kipar i druge. Da li to znači, da ove zemlje ovakve kakve jesu, danas ne bi bile primljene u EU? Da ne bi dobile sertifikat o demokratiji Savjeta Evrope i Venecijanske komisije? Ignorisanje ovih realnih mogućnosti poboljšanja, blokira alternativne opcije, za mirno, stabilno i održivo postojanje BiH i njen politički i ekonomski napredak.
Politička scena BiH i cijela ova farsa sa visokim predstavnikom, podsjeća me na nezaboravne epizode iz crtanih romana, sa njihovim crno-humornim i bizarnim likovima, kao što su: Grupa TNT, Broj 1, Alan Ford, Bob Rok, Sir Oliver, Grunf, Šef, Jeremija, Superhik, Susjed, General, Iznogud, stari Blaf, Žalosna Sova, don Čiko, Ana Četiri Pištolja i druge. Visoki predstavnik bi htio biti Talični Tom, usamljeni jahač, strogi i pravedni kauboj „koji poteže brže od svoje sijenke“, i razgoni „Braću Dalton/Dejton“, višečlanu bandu odmetnutih domaćih političara, izgubljene u prostoru i vremenu BiH i divljeg Zapadnog Balkana. U nacionalno podijeljenom društvu BiH, taj samouvjereni i neumoljivi mršavko, koji u smiraj dana spokojno jaše u budućnost, očas se pretvara u antijunaka Faličnog Toma, neuspješnog međunarodnog činovnika, koji nikome ne valja niti može svima ugoditi. To je zasluženi alanfordovski kraj stranog upravnika koji birokratski parazitira na našoj status quo političkoj nestabilnosti. Kroz istoriju Bosnom je vladao turski sultan, austro-ugarski car, jugoslovenski kralj, komunistički Maršal Tito i visoki predstavnik. Vrijeme je za demokratiju naroda u XXI vijeku koji preuzima odgovornost za svoju zemlju.
Autor: Đorđe Latinović, politikolog
Kolumna je objavljena u Nezavisnim Novinama i MicroMreži, te je na zahtjev autora objavljena i na RepublikaPress-u.